Kako odgajamo djecu

Dzemat-San Jose

Ako je napad najbolja odbrana, onda muslimani, u jeku raznoraznih ataka na islam i islamske vrijednosti i principe, imaju samo i iskljucivo jednu metodu napada – obrazovanje. Da, isto ono obrazovanje koje je Kur'an dijagnosticirao kao prvu prijeku potrebu svakog muslimana i muslimanke. Onima koji udovolje ovoj potrebi i dio svog vremena podrede ucenju, obrazovanju, samoopismenjavanju i širenju svojih vidika, Kur'an, opet, garantuje visoke stupnjeve najbogobojaznijih ljudi a Muhammed a.s. ih svrstava medju nasljednike casnih vjerovjesnika. Dakle, nauka u svakom smislu uzdiže i povecava vrijednost covjeka. ''Univerzitet i natalitet'', bila je cesta uzrecica jednog cestitog sarajevskog profesora kojom je nas, svoje tadašnje studente, na neki nacin želio stalno držati budnim i opreznim. Nisam siguran da smo je tada shvatali na pravi nacin ali sam sve sigurniji da, vremenom, o njoj mislimo sve ozbiljnije.
Medjutim, obrazovanje bez odredjene odgojne podloge ponekad može izazvati kontraefekat. Tako se ljudski rod nerijetko imao priliku stidjeti pojedinih ''genijalnih umova'' kojima se, u intelektualnom smislu, mora skinuti kapa. No, potpuno lišeni ili barem u dobroj mjeri hendikepirani nedostatkom pojma ''odgoj'', u prakticnom smislu te rijeci, ti isti genijalci cesto nose epitet najvecih monstruma, diktatora ili krvoloka covjecanstva.
Gledano sa aspekta islama, obrazovanje (ta'lim) i odgoj (terbijjeh) su bitno razliciti ali i povezani pojmovi bez kojih je nezamisliv koncept covjeka. Ta'lim i terbijjeh, objedinjeni i u kvalitetnoj mjeri kod covjeka zastupljeni rezultiraju onim što se u islamu izuzetno cijeni a to je ahlak, odnosno lijepo ponašanje. Otuda Muhammed a.s. porucuje da ce mu na Sudnjem danu biti najbliži oni koji su bili lijepog ponašanja ili da na vagi ljudskih dijela na Sudnjem danu nece biti nicega težeg i vrijednijeg od lijepog ponašanja. Lijepo ponašanje ili ahlak je nešto što svim ostalim ibadetima poput namaza, posta, zekata, sadake i sl. daje puninu i smisao. Konacno, nije li Poslanik a.s. za ženu koja klanja, posti i prakticira sve ostale vjerske obrede okarakterisao kao stanovnicu vatre i to samo zbog jednog razloga – nema lijepo ponašanje i uznemirava i ogovara druge?
U savremenom obrazovnom sistemu dominira ta'lim, dok terbijje nema ili je jako oskudno prisutna. Obilje informacija i puko kljukanje ucenika znanjem teško može proizvesti željeni efekat. Mišljenja sam da predmet Islamska vjeronauka u znacajnoj mjeri nadomiješta prazninu zvanu terbijje. Potvrda za to bi se moglo navesti više. Spomenucu samo cinjenicu da su ucenici koji su posljednjih godina, na ovaj ili onaj nacin, okarakterisani kao maloljetni delikventi, mahom djeca koja ne pohadjaju casove Islamske vjeronauke. To puno govori.
Ipak, po pitanju odgoja ili terbijjeta, postoji nešto što je znatno važnije i efikasnije i od same Islamske vjeronauke, a to je porodica. Ne treba posebno dokazivati cinjenicu da prve i temeljne komponente odgoja dijete nosi upravo iz porodice. Njegovi prvi dodiri, prve rijeci, imitacije i uzori vezani su iskljucivo za porodicu. Zato se i kaže da onoga koga ne odgoje roditelji, odgojice ga vrijeme. Vrijeme nikada, a danas posebno, nije bilo pouzdan odgajatelj. Nažalost, sve cešce se takva kvalifikacija može usmjeriti i ka porodici. Suludo brzi ritam života uveliko je poremetio cjelokupan sistem vrijednosti društva pa i samu porodicu kao njegovu osnovnu celiju. Dovoljan je samo letimi?an pogled na odnos Muhammeda a.s., prema djeci te na veliki broj preporuka koje nam je, u tom smislu, uputio. Nikada nije udario niti povisio ton na dijete. Igrao se sa djecom, nazivao im selam, sa njima se i smijao i plakao i prema njima se ophodio sa dozom krajne ozbiljnosti i uljudnosti. Dok bi obavljao sedždu djecija razdraganost i igra znala bi ih dovesti na njegova ledja, ali ih on ni tada ne bi prekidao. Poucene tim pedagoškim pristupom, stasavale su generacije prvih muslimana medju kojima nailazimo na mnoštvo primjera majki koje su ranim jutrom vodile svoju djecu na predavanja iz oblasti vjere te ih po završetku istih ponovo vracale kuci, potpuno vodeci racuna o društvu svoje djece, nacinu na koji provode vrijeme, obavljanju vjerskih dužnosti, hrani koju jedu i sl.
Danas je prica posve drugacija. Djeca uglavnom uživaju apsolutnu slobodu te sama biraju s kim i kako ce provoditi svoje vrijeme. S druge strane, roditelji su apsolutno okupirani time kako svojoj djeci obezbijediti što sigurniju egzistenciju i priskrbiti im sve što požele. I dok stvari teku tim tokom, ni jedni ni drugi ne shvataju da zapravo opasno griješe. Dijete sa neogranicenom slobodom vremenom prerasta u malog buntovnika kome je zanimljivo i prihvatljivo sve ono što nema veze sa njegovim roditeljima, bracom i sestrama koji su za njih dosadni i zaostali. Roditelji, opet, ne shvataju da je za dijete u tom periodu mnogo zna?ajnija njihova pažnja i ljubav od bilo cega drugog. Produkti takvih obostranih zabluda izidju na vidjelo znatno kasnije. Medjutim, tada vec bude poprilicno nemoguce naciniti kakvu promjenu.
Da se vratim povodu koji me je jako slatko isprovocirao da kratko iznesem svoje vidjenje gornje tematike, ali i uvjerio kako ispravan odnos prema djetetu urodi plodom. Emrah Litric je poprilicno anonimni djecak iz Bihaca. On je nedavno pred komisijom Rijaseta IZ proucio napamet cijeli Kur'an i tako stekao diplomu hafiza Kur'ana. I to najmladjeg u Bosni i Hercegovini. Emrahu je 11 godina. Dok velika vecina njegovih vršnjaka ubija dragocjeno vrijeme raznoraznim igricama i svim onim što se danas, gotovo legitimno naziva djecijim standardom, Emrah je, uz Allahovu pomoc, i bezbeli veliku asistenciju i zalaganje porodice, uspio ponijeti jednu od najcasnijih titula muslimana. Ali, da je sistem vrijednosti dobrano poremecen govori i cinjenica da se za Emrahov podvig, barem koliko sam stigao upratiti, nije našla nijedna jedina sekunda televizijskog programa. Da budem iskren, nisam je ni o?ekivao jer je bjelodano jasno da u nas vijesti odavno više nisu vijesti. U nas je vijest, recimo, kad u Rimu pada snijeg pa cak i Papa izidje na prozor svoje rezidencije da gleda, ili kada u negdje nekakvom liftu osvane nekakav grafit. Ali, kada 11-godišnji djecak nauci napamet 600 stranica svete knjige? E, to je vec nešto drugo. Ko biva, to kad bi se pustilo u eter, moglo bi se negativno odraziti i na drugu djecu koja bi, opet, mogla zastraniti pa i ona poceti pamtiti kur'anske ajete, a to bi, onda, moglo imati nesagledive posljedice i onda... Zato je, prema uredjivackoj politici djecijeg programa naših medijskih kuca ipak bolje djeci puštati kojekakve uratke koje, osim formalnog naslova, sa crtanim filmovima nemaju žive veze. Ko zna, možda i jeste cilj zaglupljivanje djece ili, kako to rece jedan moj ahbab, ''parmacenje'' (od rijeci parmak)?
Meni je, ipak, draži Emrah. Zato njemu, njegovoj porodici i mu'allimu, našoj Krajini i cijeloj Islamskoj zajednici od srca cestitam (Allah mubarek olsun!), a nama, brižnim ili bezbrižnim roditeljima, podsjecanja radi, upucujem kur'anske rije?i: ''O vjernici, sebe i porodice svoje cuvajte vatre!''.

Last Updated on Monday, 12 April 2010 10:02

Menu