“Onome ko pokrije sramotu svome bratu muslimanu na ovom svijetu, Allah ce pokriti sramotu na Sudnjem danu.” (Hadis) Najbolji uzor u svemu je Poslanik Muhammed, s.a.v.s., koji je, kada mu je došao neki covjek sa mnoštvom mana da ga obavijesti o sramoti koju je jedan od njegovih ljudi pocinio, kao da ga kori, rekao: “Zašto mu sramotu ne pokriješ?” Ponovio je to tri puta, sa vidljivim tragovima srdžbe na njegovom plemenitom licu. Postoji skupina ljudi koji uživaju u otkrivanju sramota drugih, a kada bismo analizirali njihov život, vidjeli bismo da je pun sramota i poniženja. Svi mi griješimo, a najbolji su oni koji se pokaju, ali malo se kajemo i tražimo oprosta. Prenosimo vam dogadzaj o kojem govore knjige naših predaka.
Ahmed ibn Mehdi kaže: “Jedne noci, došla mi je neka žena u Bagdadu, rekla da je iz te i te porodice, te kazala: ‘U ime Allaha te molim da me zaštitiš! Rekao sam: ‘Kakva te je nevolja snašla?!’ Rekla je: ‘Silovana sam, pa sam postala trudna. Pošto od tebe ocekujem samo dobro i dobrotu, obavijestila sam sve koje poznajem da si mi ti muž, a da je ono što nosim u stomaku tvoje. Molim te da me ne osramotiš. Pokrij moju sramotu, neka i Allah, dž.š., pokrije tvoje sramote.’
Saslušao sam njezine rijeci i o tome nikome nisam govorio, a vrijeme je prolazilo. Nakon odredjenog perioda rodila je sina. Bio sam iznenadjen kada me posjetio džematski imam sa grupomkomšija da mi cestitaju i blagoslove novorodjence.
Simulirao sam radost i veselje, otišao u odaju, donio stotinu dirhema i predao imamu, rekavši: ‘Ti znaš da sam pustio tu ženu, ali sam dužan izdržavati novorodjence, pa te molim da njegovoj majci uruciš ovih stotinu dirhema za njegovo izdržavanje. Budite svjedoci da cu to ciniti pocetkom svakog mjeseca.’ Tako sam nastavio a da nisam uopce vidio ženu ni dijete.
Nakon, otprilike, dvije godine, djecak je umro, te je narod poceo dolaziti da mi izrazi saucešce. Pokazivao sam prihvatanje i potcinjenost Allahovom odredjenju i sudbini. Allah je znao kolika žalost me spopala zbog nevolje u kojoj se našla unesrecena majka.
Jedne noci, neko je kucao na vrata. Bila je to ona žena sa kesom punom dirhema. Rekla mi je placuci: ’Ovo su dirhemi koje si slao svakog mjeseca po imamu, neka Allah pokrije tvoje sramote, kao što si ti sakrio moje.’ Pokušao sam da joj novac vratim, ali je odbila i otišla. Nakon godinu dana se udala za uglednog i bogatog covjeka. Njezin muž me uzeo za ortaka u njegovoj trgovini, pa mi je Uzvišeni Allah otvorio vrata obilne nafake/opskrbe.”
Ovo je istina puna mudrosti, plemenitosti, hrabrosti i odlucnosti. A kako mi, sa mnoštvom svojih mana i nedostataka, postupamo?!
Prije odredjenog vremena sam cuo od jedne misionarke/propovjednice, u ciji govor ne sumnjam,pricu koja me rasplace uvijek kad je se sjetim. U pri?i se govori o ?ovjeku kojemu je u snu glasnik tražio da nazove odre?eni broj telefona i zatraži od neke osobe da je odvede u Meku, da obavi umru(umra je hodo?aš?e u Meku u svako doba osim u doba redovnog hadža). ?ovjek je, naravno, prvoga dana smatrao da su to zbrkani snovi. No, kada se san ponovio i sljede?e no?i, obratio se džematskom imamu, koji je donio fetvu da ako se san ponovi i tre?u no?, treba nazvati tu osobu i ispuniti oporuku.
Pošto se san i tre?u no? ponovio, ?ovjek je nazvao tog ?ovjeka, obavijestio ga o snu i nare?enju da ga odvede u Mekku da obavi umru. Rekao mu je da to mora izvršiti!! Tražena osoba se nasmijala rekavši: “O kakvoj umri ti govoriš, a ja ve? godinama ne klanjam nikako?!” Pozivatelj je insistirao na tome, rekavši da ga mora odvesti na umru jer je to naredba koju mora izvršiti. “Molim te pomozi mi!” ?ovjek se složio, pod uslovom da putovanje, troškovi umre i povratka budu na teret pozivatelja. Pozivatelj je prihvatio uslove. Po dogovoru su se našli sljede?eg dana u Rijadu, odakle su se zaputili put Mekke radi obavljanja umre.
Došao je u zakazano vrijeme i našao osobu na kojoj nije bilo nikakvih znakova bogobojaznosti i pobožnosti. Bio je neuredan, razbarušen, prašnjav, a možda ?ak i pijan, pa se ?udio što je poziv u snu dolazio tri puta za ovakvu osobu. No, odveo ga je do najbližeg mikata (mjesto gdje se obla?e ihrami), ostavio ga da se okupa i obu?e ihrame, a potom ga odveo u Mekku da obave umru. Allahu hvala, zajedno su obavili umru, pa pošto su obavili obrede i skratili kosu, odlu?ili su da se vrate u Rijad, kako je dogovoreno. Ali, prije nego su napustili Mekku, ?ovjek je tražio da klanja dva rekata u ime Allaha, jer je mogu?e da to bude njegov posljednji ulazak u Haremi-šerif. Klanjaju?i dva rekataoduljio je sa sedždom. Njegov drug ga je gurnuo i shvatio da je umro na sedždi. Nije se mogao suzdržati od pla?a, zavide?i mu na ovako divnom završetku života, jer: “?ovjek ?e biti proživljen u stanju u kakvom je umro.” Naravno, ogasulili (okupali) su ga zemzemom (voda kod Kabe), klanjali mu dženazu u Haremi-šerifu, a potom ga je prevezao u Rijad i predao porodici, gdje je narod dolazio da izraze sau?eš?e.
Tri dana nakon ukopa, ?ovjek je nazvao porodicu umrlog i zamolio da razgovara sa njegovomsuprugom. Tražio je da mu kaže što je radio njezin suprug da zasluži ovako divan kraj, na kojemu muzavide svi dobri. Odgovorila je: “Brate, moj suprug je malo ibadet ?inio, a ne sje?am se da je ?inio išta osim jednog dobra. U komšiluku imamo jednu siromašnu udovicu koja ima djecu. Moj suprug nam je kupovao ve?eru svaki dan i donosio ku?i. I njima bi donio ve?eru i stavio pred vrata. Pozvao bi udovicu da uzme ve?eru, a ona bi mu u?ila ovu dovu: “Neka ti Allah u?ini kraj života lijepim.”Subhanallah! Allahu ekber! Nije, dakle, bilo zastora izme?u dove ove siromašne udovice i Allaha, dželle šanuhu. Njezina dova je bila uzrok da se on iskreno pokaje i umre na sedždi, u Haremi-šerifu, kod Kabe, konac kakav bi svako od nas poželio. “Tražite oprosta od svoga Gospodara! On zbilja prašta. On ?e vam nebo kišno slati, i imetkom vas i sinovima poduprijeti, i dati vam baš?a, i dati vam rijeka!” (Nuh, 10-12).
P. S. Iz spomenutog teksta se razumije da u svakom ?ovjeku ima dobra, da ne treba gubiti nadu, da su vrata tevbe/pokajanja uvijek otvorena i da se treba odmah pokajati i vratiti na Put Uzvišenog, jer nas smrt može zadesiti u svakom momentu. Ovaj doga?aj treba da omili i osnaži naš iman/vjeru, da budemo što pokorniji Allahu, dž.š., a ne da nas uspava i u?ini nemarnim prema Allahovim propisima. Ne propuštajmo namaze, jer je namaz prva stvar za koju ?emo biti pitani na Sudnjemu danu, a klonimo se opojnih pi?a, jer su ona majka svih zala, kako je rekao Allahov Poslanik Muhammed, s.a.v.s.
Sa arapskog jezika preveo i priredio Abdullah Hodži?, imam Bijele džamije u Gra?anici, 01.01.2010. god.
