Zamišljam ovaj clanak kao mali razgovor sa našim roditeljima i vjerskim pedagozima. Nedavno sam zatekao svog bliskog prijatelja, inace dobrog i oduševljenog muslimana, kako piše clanak o odgoju muslimanske omladine. Procitao sam clanak koji još nije bi dovršen, ali cije su glavne misli bile vecizložene. Insistirajuci na odgoju u duhu vjere, moj prijatelj poziva roditelje da kod djece njeguju vrline finoce, dobrog ophodjenja, skromnosti, neisticanja, milosrdja, praštanja, pomirenja sa sudbinom, strpljenja itd.On narocito upozorava odgajatelje da cuvaju djecu od ulice, kaubojskih i kriminalistickih filmova, nekorisne štampe, nekih sportova koji podsticu agresivnost i duh nadmetanja itd. Ipak, najcešca rijec u clanku mog prijatelja bila je poslušnost. Kod kuce se dijete treba pokoravati roditeljima, u mektebu hodži, u školi ucitelju i nastavniku, na ulici cuvaru reda, a sutra na poslu direktoru, šefu, starješini.
Da bi ilustrovao svoj „ideal“, pisac prikazuje dje?aka koji se kloni svega lošeg, koji se nikada ne tu?e na ulici, ne gleda kaubojske filmove (umjesto toga ide na ?asove klavira u muzi?ku školu), ne igra fudbal, ne nosi dugu kosu, ne hoda sa djevojkama (njega ?e roditelji oženiti „kada za to bude vrijeme“). On nikada ne vi?e, njegov glas se nigdje ne ?uje („kao da nije živ“), on se svugdje zahvaljuje i izvinjava. Pisac to ne kaže, ali možemo nastaviti: njega zakidaju – on šuti. Udare mu ?ušku – on ne uzvra?a nego dokazuje da to nije lijepo. Jednom rije?ju, on je od onih „što ni mrava ne bi zgazili“.
?itaju?i ovaj ?lanak potpuno sam shvatio smisao one izreke koja kaže da je put do pakla poplo?an dobrim namjerama. I ne samo to, mislim da sam doku?io barem jedan od uzroka našeg nazadovanja posljednjih stolje?a: pogrešan odgoj ljudi.
Ustvari, ve? vijekovima, kao posljedica neshvatanja izvorne islamske misli, mi našu omladinu pogrešno odgajamo. Dok je neprijatelj, obrazovan i nemilosrdan, pot?injavao jednu po jednu muslimansku zemlju, mi smo našu mladež u?ili da bude fina, da „muhi zla ne misli“, da se miri sa sudbinom, da bude poslušna, da se pokorava svakoj vlasti „jer svaka vlast je od Boga“.
Ova otužna filozofija pokornosti, ?ije pravo porijeklo ne znam, ali koja, sigurno, ne poti?e od islama, vrši dvije funkcije koje se savršeno i nesretno dopunjuju: s jedne strane, ona umrtvljuje žive, a s druge strane, isti?u?i u ime vjere pogrešne ideale, ona oko islama okuplja one koji su umrli prije nego su po?eli da žive. Od normalnih ljudskih stvorenja ona stvara nesigurne ljude, progonjene osje?ajem grijeha i krivnji, postaje istovremeno vrlo privla?na za ona promašena stvorenja što bježe od stvarnosti i traže uto?ište u pasivnosti i utjehi.
Samo na ovaj na?in može se objasniti ?injenica da i u današnjem vijeku bu?enja, upravo nosioci islamske misli, ili oni koji sebe tako nazivaju, u svakoj konfrontaciji redovno gube bitku. Spleteni ovom filozofijom zabrana i dilema, ovi ljudi, ina?e visokog morala, pokazuju se inferiorni i nedorasli u sukobu sa manje ?estitim, manje kulturnim, sa zato odlu?nim i bezobzirnim protivnicima, koji znaju šta ho?e i koji ne biraju sredstva da postignu svoje ciljeve.
Šta bi bilo normalnije nego da muslimanske narode vode ljudi odgojeni u islamu i nadahnuti islamskom mišlju? Ali oni to ne uspijevaju iz jednostavnog razloga: odgajali su ih ne da vode, nego da budu vo?eni.
Šta bi bilo prirodnije nego da upravo muslimani u muslimanskoj sredini budu nosioci bunta protiv tu?inske vlasti, tu?inskih ideja i politi?kog i ekonomskog nasilja? Ali oni to ne mogu, opet iz istog osnovnog razloga: nisu ih u?ili da dižu glas, nego da se pokoravaju.
Odgajali smo (ili okupljali), dakle, ne muslimane nego poltrone, skoro sluge.
U jednom svijetu koji je bio pun poroka, ropstva i nepravde, propovijedati mladeži da se kloni, da bude mirna, da se pokorava – nije li to sau?esništvo u porobljavanju i tla?enju svog vlastitog naroda?
Psihologija, o kojoj je rije?, ima više aspekata. Jedan od njih je uvijek ponovna pri?a o prošlosti. Našem mladi?u ne govore šta islam treba biti, nego šta je nekada bio. On zna za Alhambru i davna osvajanja, za grad iz „hiljadu i jedne no?i“, bibliteke u Samarkandu i Kordovi. Njegov duh stalno okre?e slavnoj prošlosti i on po?inje živjeti od nje. Prošlost je, naravno, važna. Ali danas je korisnije popraviti dotrajali krov skromne džamije u svojoj mahali, nego znati nabrojati sve veleljepne džamije što ih sagradiše naši davni preci. ?ini se da bi trebalo spaliti svu tu slavnu istoriju, ako ona postaje uto?ište za uzdisanje i život od uspomena. Bilo bi bolje porušiti sve te velebne spomenike, ako je to uslov da kona?no shvatimo da se ne može živjeti od prošlosti i da je potrebno da i sami nešto uradimo.
Paradoksalno je da se ova pogubna pedagogija pokornosti i neprotivljenja propovijeda u ime Kur’ana, u kojem je princip borbe i otpora spomenut na barem pedeset mjesta. Kao zakonik, Kur’an je ukinuo pokoravanje. Umjesto pokoravanja mnoštvu lažnih autoriteta i veli?ina, Kur’an je uspostavio jednu jedinu pokornost – pokornost Bogu. Ali, u ovoj pokornosti prema Bogu, Kur’an je izgradio slobodu za ?ovjeka, njegovo oslobo?enje od svih drugih pokoravanja i strahova.
Šta možemo, dakle, savjetovati našim roditeljima i pedagozima?
Prije svega, možemo im poru?iti da ne ubijaju sile u mladom stvorenju. Neka ih radije oblikuju i usmjere. Njihov uškopljenik nije musliman, niti ima na?ina da se mrtav ?ovjek „prevede“ u islam. Da bi odgajali muslimana, neka odgajaju ljude, i to što kompletnije i potpunije. Neka im više govore o ponosu nego o skromnosti, više o hrabrosti nego pokornosti, više o pravednosti nego o milosr?u. Neka podižu dostojanstvenu generaciju koja ?e znati da ne treba tražiti ni?ije dopuštenje da živi i da bude ono što jeste.
Jer zapamtimo: progres islama – kao i svaki drugi progres uostalom – ne?e do?i od mirnih i pokornih, nego od hrabrih i buntovnih.
Alija Izetbegovi?, oktobar 1971. Godine. (Preuzeto iz Preporoda).
