Drhtaj nas obuzima pred golim cinjenicama! Zar su ovo, ovi bijedni, polugoli stvorovi,ova kukavna bica bez snage, zdravlja i karakternosti, ova od ocaja poluluda bica, zar su ovo potomci onih ljudi koji su nekada krojili lice svijeta, koje su poštovali i prijatelji i neprijatelji i koji su svaku opasnost snažno, silno, ne žaleci imetka i života uništavali, snosili i pobjedjivali?!

Piše: Esad Karadjozovic (napisano 1941. godine)

Nekada su naši gradovi odisali islamskim životom, zdravljem i bujnošcu! Pošteno se radilo i trgovalo, pošteno i pametno živjelo. Ljudi nisu provodili vrijeme u raznim glupostima, besposlicama i ljencarenju, nego su radili za dobro svoje, za dobro svojih poznanika, brace i komšija, za dobro svoje zajednice! Ni tada, doduše, nije bilo raja na zemlji, jer zemlja nam i ne može to biti, ali nije bilo na jednoj strani siromaštva koje je ljude natjerivalo u ocaj, zlocine, bezboštvo, nije bilo strahovite bijede i sramote, a na drugoj strani ogromnoga bogatstva, bezobzirnog rasipanja, nije bilo besramnog iskorištavanja, kradje, varanja i raznih petljanja, jer stanovnici naših krajeva bijahu tada bar donekle ljudi! Kažem bar donekle ljudi, jer istina je da ni svi naši stari nisu unijeli u svoj život u potpunosti islam, ali i onoliko koliko su ga unijeli davalo im je vrijednosti koje nisu imali drugi oko njih. Islam je od njih nacinio dobrim dijelom ljude i dosta ih je tada bilo cvrstih, nepokolebljivih, poštenih i odlucnih! Ti ljudi nisu gramzili za imecima!
Oni su imali Allaha, a u gomilanju novca, kuca i imetka nisu gledali najvecu srecu, najveci cilj života covjeka!

Oni u sreci nisu visoko dizali glavu, a u nesreci nisu padali u ocaj, kuknjavu i divljanje. Poznavali su jedni druge, osjecali su unutarnju povezanost jednih sa drugima, bili su upuceni jedni na druge i nisu mogli gledati, bez osjecaja unutarnjeg bola i potrebe za pomaganjem, svoju siromašniju bracu, nego su bijedu, nevolju i nesrecu svoga bližnjeg smatrali i osjecali kao svoju i pomagali su, koliko su im to mogucnosti dozvoljavale, energicno i brzo!

Kod njih nije bila sramota družiti se s onima koji su slabije stajali, nije ih bilo stid zalaziti u njihove kuce i s njima razgovarati, a vrata kuca onih bogatijih uvijek su bila otvorena onima koji su imali manje. Takav mora biti covjek ako hoce da bude musliman! A takvih je prije bilo medju nama. I oni su vjerovali u Tvorca svih svjetova! Vjerovali su i trudili se da i izvršavaju ono što On ljudima naredjuje i preporucuje da rade ako žele da budu sretni. To im je moralo dati snagu, sposobnost i pravo na život, moralo im je dati dinamiku, odlucnost i energiju, a neprijatelj je pred njima osjecao unutarnji strah, jer oni tada bijahu dobrim dijelom ljudi, jer bijahu dobrim dijelom muslimani!

Danas našim gradovima ne struji islamski život! Ne vidi se skoro ni po cemu da u njima stanuju ljudi koji slijede Allahove rijeci, kojima su Allahove rijeci put nacina i formiranja života. Danas,na našu nesrecu, kroz naše gradove, kroz naše kasabe, sela i zaseoke, kroz naše porodice i naše ljude, protice teška mora, teška užasna bijeda, ocaj, rušenje, plac, jecanja, beskarakternost i smrt! Kroz naše ulice ne prolaze ljudi krepki, pristojno obuceni, karakterni i svjesni svoje snage, ne prolaze ljudi koji ne pužu, koji ne kukaju pod teretom nevolja, koji ne mole! Nemamo više ljudi koji stisnutih zuba sa vjerom uz Allahovu pomoc snose i pobjedjuju svaku nesrecu i koji sa tekbirom na usnama za pravdu i istinu umiru! Sada su naše ulice, naše avlije i kuce pune beskrajnih kolona, jadnika, siromaha, beskrajnih gomila bijednika koji traže koru suhog hljeba, koji mole, preklinju, jadikuju, placu, koji se ponižavaju pružajuci svakome svoju prljavu, dršcucu mršavu ruku, tresuci se mokri, prozebli, kukavni i bijedni u svojim smrdljivim, ušljivim dronjcima koji im jedva pokrivaju ono kože i kostiju.

Nema više medju našim ljudima one karakternosti, nema poštenja, nema samoodricanja, žrtvovanja,nema medjusobne povezanosti, upucenosti i jednakosti! Svako gleda samo na sebe, svako je punu pažnju posvetio samo sebi i nastoji što više novaca i imetka da prikupi za sebe! Istina je da se i za sebe treba brinuti, ali taj napor za svoje zbrinjavanje ne smije nikada biti na štetu drugih i bez obzira na stanje i potrebe bližnjih, nikada se ne smije za svoje dobro, za svoje uživanje, potrebe i udobnosti baciti u bijedu, nesrecu, nevolju i poteškoce drugu bracu! Nema više u nama one smirenosti, pametnog hladnoga rasudjivanja i umjerenosti! Svi gledamo samo kako cemo što bolje ugoditi svojim nagonima, kako cemo se bolje provesti i proveseliti! Sve neka luda mahnitost obuzela tako da danas našu sredinu karakterizira neuravnoteženost i opci pad i pomanjkanje vrijednosti. Dok na jednoj strani nalazimo strahovitu bijedu, nalazimo ljude koji skapavaju od gladi koji idu skoro goli, na drugoj strani nalazimo individue koji u jednoj noci razaspu u alkohol i orgijanje cijele imetke, koji luduju i urlaju, koji udovoljavaju svojim hirovima i glupostima mode!

Danas se našim gradovima i selima ne ori vesela, zdrava buka, smijeh i cikot jedre, snažne, suncem opaljene, dobro odgojene djece! Nema više onih slatkih, grupa i grupica mališana u fesovima i curica u dimijicama, koji se vracaju zadovoljni i sretni iz mekteba noseci u torbama sufare i Kur’ane! Nad selima i kasabama ne razliježe se zvuk vesele cobancadi, koja po cvijetnim, dragim bosanskim kosama livadama i cajrovima cuvaju krave, ovce i janjad. Nema te drage, zdrave djece, te garancije našeg opstanka, sretne buducnosti naše! Ona se sada, obucena u krpe, tuku, svadjaju i psuju, ona prose, otimaju i mole.

Ima ih dosta mirnih, ukocenih, hladnih u jamama pod zemljom i na dnu blatnih rijeka i sobama, nalazimo ih i po bolnicama gdje negdje u zakutku bijedna, jadna, napuštena i zaboravljena umiru lagano iz dana u dan. Kada posmatramo našu današnju sredinu, kada pogledamo sebe, naš nacin života, mišljenja i rada, kada malo analiziramo šta danas za nas predstavljaju neke opce vrijednosti, kada pogledamo kvalitet naravi naših ljudi, moramo se zgroziti nad bolnom i ocajnom istinom našom! Drhtaj nas obuzima pred golim cinjenicama!

Zar su ovo, ovi bijedni, polugoli stvorovi, ova kukavna bica bez snage, zdravlja i karakternosti, ova od ocaja poluluda bica, zar su ovo potomci onih ljudi koji su nekada krojili lice svijeta, koje su poštovali i prijatelji i neprijatelji i koji su svaku opasnost snažno, silno, ne žaleci imetka i života uništavali, snosili i pobjedjivali?! Zar su ovo, ova šaka jada, neznalica i nazadnjaka potomci onih koji su nosili Istinu carstvom mraka, koji su bili nosioci prave kulture duha i tijela, koji su bili širitelji nauke i prosvjete?! Ostajemo nijemi i omamljeni pred ovom strahovitom, užasnom tragedijom! Svakome ko imalo covjecnosti ima, ko ima imalo ljubavi za svoga bližnjega, mora kao munja pasti misao da se tim ostacima ljudi mora pomoci. I zaista mora, jer vec je krajnje vrijeme! Da, ali kako? Pored toliko rješenja koja se donose postoji jedno jedino pravo! Postoji jedno, ali za cije ostvarenje potrebno je vremena, potrebno je žrtava, nesebicnoga rada, samoodricanja, borbe i napora! Naš spas, spas naše zajednice, spas naše djece, unucadi, spas svih naših potomaka i održanje naše može se izvesti samo onda ako budemo ljudi. Uzalud je pozivati, uzalud je govoriti, apelirati, moliti i preklinjati, uzalud je prijetiti ako mi ne budemo ljudi! Životinjama i poluživotinjama može se govoriti, može se urlati o socijalizmu, o potrebi pomaganja jedni drugih, o karakternosti i spašavanju, ali ce to ostati uglavnom bez ikakvog efekta.

Snažna akcija

Neki ce se doduše i odazvati i pomoci ce, ali onoga snažnog, temeljitog, spontanog pokreta, one zajednicke snažne akcije svih nece biti, jer nema one unutarnje medjusobne povezanosti i vrijednosti, jer nema covjeka, jer nema jednake ideološke izgradjenosti u nama iz koje rezultira naša zajednicka, snažna, spontana akcija, koja ono zlo, nastalo lošim kvalitetom i pogreškama pojedinaca, mora u zametku ugušiti! Radi toga toliko naglašavam da nam treba ljudi, pravih ljudi, koje jedino islam može dati! I kada jednom budemo muslimani, kada budemo pravi ljudi, onda nam se nece dogadjati onakve strahote kakve nam se dogadjaju danas, onda više necemo biti u ovakom jadnom položaju, necemo biti ovako kukavni, jadni i bijedni! Mi danas u ocima drugih ostavljamo veoma negativnu sliku. Barbarstvo, beskarakternost, neznanje, bolesti, prljavština, neurednost, nekultura, bijeda i ostale negativne karakteristike postale su sastavni dijelovi našeg života! Kada budemo pravi muslimani, kada postanemo ljudi, toga ce nestati iz našeg života ali danas smo jedna besvjesna masa, razbacana na razne strane, razvijena svim mogucim idejama i sistemima! Mi smo sve i svašta, ali najmanje smo muslimani, najmanje smo ljudi! I mjesto da se trudimo da popravimo svoj kvalitet, vrijednost sebe i svoje okoline, mi svojim postupcima i shvatanjima, svojim životom upropaštavamo još više sami sebe, vodimo svoju zajednicu bržim tempom konacnoj propasti. Neki naši ljudi govore da je danas najveca dužnost svakoga muslimana spašavati nevoljnike i bijednike, da treba sve sile na to uložiti i da se samo tako možemo spasiti. Oni kažu da je sada glavno da se mi biološki ocuvamo. Istina je da je danas nama potrebno energicno me?usobno pomaganje, ali isto tako je istina da je za biološko održavanje potreban i biološki zdrav materijal. Mi moramo popraviti vanjskim faktorima, svoj biološki kvalitet, ukoliko to bude moguce, pa tek onda reflektirati na biološko održanje.

A to nam je moguce jedino kroz islam! Uzrok naše propasti ne leži u tome što se nismo pomagali! Ne! On leži u tome zašto se mi nismo pomagali, zašto nismo bili povezani, zašto nismo osjecali upucenost jednih na druge, zašto  nismo radili pošteno, zašto nismo reagirali složno, jednako, pametno, zašto nismo hladno mislili i cestito postupali? Da, zašto? Odgovor leži u cinjenici da mi nismo bili ljudi, nismo bili pravi muslimani, nismo imali u sebi izgra?en jedan zdravi, ispravni, unutarnji osjecaj, jedan sistem koji bi od nas nacinio prave ljude, koji bi složno, pošteno, islamski reagirali na sve spoljne faktore i prilike, koji ne bi propadali i nestajali, koji ne bi kukali i padali u ocaj i koji ne bi prosili po kucama, ulicama i džamijama! Naše kcerke i sestre ne bi se podavale i muslimanima i nemuslimanima po vagonima, stanicama, šumama i parkovima za komad crnog, jadnoga hljeba! Naša braca, ocevi i sinovi ne bili robovi drugoga, ne bi bili kao stoka prebacivani tamo-vamo iz jednog kraja u drugi, potucajuci se, pateci se, boreci, crkavajuci i skapavajuci za tu?e interese! Ove teške naše unutarnje bolesti ne lijeci niti može izlijeciti samo me?usobno pomaganje sve i kada bi se i moglo ostvariti u punom intenzitetu i opsegu, a pogotovo ne kada se ono me?u nama ne može pojaviti u potrebnoj velicini, jer mi smo jedno šareno društvo sa nemogucim nazorima, prohtjevima, shvatanjima i mišljenjima! Nama treba samo to da budemo ljudi, da budemo muslimani! Da budemo bica koja ce biti jednako odgojena, povezana me?usobno Božanskim istinama i uputama, Božanskim odredbama i propisima koji zaista daju, kada se unesu u život, punu snagu i vrijednost, punu moc i sposobnost ljudima! Ništa drugo, samo to može spasit nas i našu sredinu, samo to može dati zdravlje, sposobnost i pravo na život našoj zajednici! Sve ostalo su samo površni zahvati, sve ostalo su samo lijekovi koji omamljuju, koji nas cine nesvjesnima naših bolesti i koji nam produbljuju agoniju, ali koji ne mogu izazvati ozdravljenje našeg organizma, koji ne uništavaju uzrocnike naših teških bolesti! Preporod kroz islam I zato ponavljam opet: nama treba samo covjek, treba nam musliman! I onaj koji je nastradao i onaj koji još nije moraju se truditi da postanu pravi muslimani, moraju unositi u svoj život islam! To ce i onome najvecem bijedniku, najvecem nesretniku dati snagu, utjehu, dat ce mu volju za rad i borbu, dat ce mu smirenje, vrijednost i smisao života, a te potrebe uslove za život, te karakteristike covjeka nece mu dati ni ocaj, ni ljencarenje, ni brbljanje, ni psovka, ni kletva i otimanje! Onome kojeg još nisu pogodile u potpunosti teške današnje ratne nevolje, nece ostati netaknuto i sacuvano ono imetka, nece ostati on u miru i rahatluku, zdravlju i zadovoljstvu, ako samo bude dijelio ponešto od svog imetka! I ti ce morati propasti, ako se i u ostalome svome životu ne budu pridržavali islamskih propisa, ako se ne budu trudili da unesu što više islamskog duha, islamskog sistema u život svoj i islamske zajednice.

Radi ovoga mi, Mladi Muslimani, ne odstupamo od svoga puta preporoda kroz islam! Mi ne bježimo od pomaganja nesretnika, ne bježimo od svoga zalaganja za one koji stradaju i pate, jer mi smo svjesni da time izvršavamo jednu islamsku dužnost, da time olakšavamo život bijednicima, ali smo isto tako svjesni da time ne izvršavamo ono što ce sprijeciti nastajanje novih kolona iscrpljenih, jadnih, kukavnih bica, što ce sprijeciti nastajanje novih gomila nesretnika, bludnica, lopova i propalica! Mi smo svjesni toga da uzroci naše nesrece, uzroci naše propasti, naših stradanja, slabosti, bijede i ocaja leže u padu naših unutarnjih, opcih vrijednosti! Osvjedoceni smo da uzroci naših stradanja leže u tome što smo prestali biti ljudi, što smo prestali biti pravi muslimani! I mi radimo i mi cemo raditi pored svih poteškoca, pored svih neprilika, na tome da iz sebe, iz svojih poznanika i ro?aka izgradimo prave ljude, prave muslimane, koji ce biti zdravi, sposobni za život, koji ce biti me?usobno povezani i jednako izgra ?eni istinom Kur’ana! Trudimo se i trudit cemo se da od sebe i svojih bližih i daljih ro?aka, poznanika i nepoznatih izgradimo ljude na koje nece trebati apelirati, kojima nece trebati kuknjavom, molbama i silom izvlaciti novac i imetak za pomaganje onih, koji imaju manje i na koje se srušila neka nesreca. Tada, kada budemo pravi muslimani, osjecat cemo bratsku, cvrstu me?usobnu vezu, pomagat cemo složno jedni druge, ne zato što ce nam se to govoriti i nare?ivati, ne zato što ce nas neko na to silom nagovarati, nego cemo pomagati sve one kojima neka pomoc bude potrebna zato što cemo osjecati neku unutarnju silu, koja ce nam to pomaganje uciniti jednim unutarnjim imperativom, što se mora izvršavati zalažuci se do krajnjih mogucnosti! Kada budemo ljudi, kada budemo pravi muslimani, nece se uopce moci pojavljivati ove gomile nesretnika, niti ce nevolje nesrece i patnje padati na našu zajednicu!

Saff
Obrada: IslamBosna

Esad Karadjozovic - jedan od osnivaca i organizatora pokreta "Mladi muslimani".U svim prilikama borio se za duhovno osvješcenje muslimana sa ovih prostora. Svojim ponašanjem i izgledom postao je poznat i svojim ideološkim protivnicima, komunisticki  orijentiranom omladinom, prvenstveno medju studentima u Gajretovom domu u Beogradu  odnosno studentskom domu u Zagrebu. Vrlo obrazovan i elokventan, argumentirano je pobijao njihova ubjedjenja te je nerijetko dobijao od njih prijetnje u stilu "Kad mi dodjemo na vlast, mi cemo tebe na komadice!". Stoga je po završetku rata i dolasku komunista na vlast pokušao otici u inostranstvo.
Dugo se nije znalo da li je uspio prijeci granicu, te su mnogi njegovi drugovi iz organizacije smatrali da je u Egiptu gdje se nastoji povezati sa osobama i grupama mladomuslimanskih ideala, medjutim, naknadno je ustanovljeno da je ubijen od strane komunista prilikom tog prelaska